Nijansiranje, sijenčenje i bojenje – Jesen na Pepelarima

Magla. I ona bi da krene sa nama, da bude dio kolone. Borila se. Borila se da se ugnijezdi u ovaj tekst zajedno sa najljepšim epitetima i metaforama koje joj pripadaju. Zaslužila je da joj posvetim pažnju jer mi je otkrila mnogo neispričanih priča o buđenju dana na Pepelarima. Koliko god ona gusta bila, nije sakrila boje jeseni na ovoj planini, ne samo zato što je to nemoguće, nego zato što je i sama željela da postane dio jedne njene nijanse. Pomalo mi je nedostajala kada nas je napustila neposredno prije Karinog brda, gdje je ustupila svoje mjesto suncu.

Eh, sada se dobro mogao vidjeti „materijal“ za slikanje, pa su aparati horski škljocali na sve strane. Ipak, objektivom je ovo fascinantno prelijevanje jesenskih boja iz jedne u drugu nemoguće ovjekovječiti. Zato dođi i dopusti da te rijeka nepreglednih toplih boja ponese sa sobom. I tako smo plovili tom rijekom do samog doma, kroz guste borove šume, koje su odisale bogatstvom i blagostanjem. Dom „Tvrtkovac“ dočekao nas je obasjan suncem i savršenim mjestom za regeneraciju duše i tijela. Nakon obnavljanja našeg energetsko-nutritivnog statusa krenuli smo u posjetu najstarijem bračnom paru, starom oko 3 000 godina – poznata pepelarska ženska i muška tisa. Predstavljale su svojevrstan prirodni hram, koji je zaslužio mnogo više pažnje, zaštite i sigurnosti. Prskosili su vremenu i bezobzirnoj ljudskoj ruci, ali ipak pune ljubavi, kako jedna prema drugoj, tako i prema svim ostalim stvorenjima, pa i ovim bezobzirnim. Sami zakoni prirode vode nas ka spoznaji istine, a time i neprisiljenoj ljepoti

I u povratku, jesen je nastavila sa svojim nijansiranjem, sijenčenjem i bojenjem prostora oko nas. Jesen i šuma – definitivno najsavršeniji i najusklađeniji tim kojeg sam do sada upoznala. Kao da su stabla iz zemlje crpila neki zlatni sjaj i prenosila ga vani.

I dok mi pored svoje moći šuma pokazuje i svoju ljepotu, na koži osjetim svaki njen dodir, njenu nesebičnu čaroliju, boju, sjene, mirise…ježim se. Nagnem se leđima na stablo i osluškujem kolanje života…. ali i krvarenje duše. Ipak, pored svih toplih boja, postojala je jedna hladna, koja se nažalost primjetno prožimala cijelom rutom. Bili su to ožiljci ove predivne šume. Mnogi su je pogrešno shvatili, pa je koriste kao vrelo na kome treba da zaštite svoj egoizam.

I dok sam pokušavala uživati u ovom hramu prirode, koji se sve više i više prorjeđuje, osjetih strah…ali ne samo svoj. Osjetim njen strah, drhtanje šume, njeno razočarenje, nepovjerenje, prezir. Zašto? Pa zato što smo ljudi! Zato što posjedujemo umišljenu nadmoć; zato što kaubojskim metodama donosimo odluke. Naravno, čast „izuzecima“.

Nakon završene ture, i oproštaja s prelijepim Pepelarima, u Sebujama nas je čekao bus. Nadahnuti, odmorni, regenerisani krenuli smo kući noseći sa sobom mnoge darove što nam pokloni ona gusta šuma – priče, sjećanja, dobro raspoloženje i pozitivnu energiju, ali i grižnju savjesti. Ipak, sigurna sam da smo oni „izuzeci“ upravo mi, jer upravo mi smo oni koji će se prirodi odužiti za ove darove i pokušati ublažiti njene rane. Upravo smo mi oni koji će slijedeće subote (24.10.20015.) reći „Let's Do It“ i pridružiti se velikom projektu pošumljavanja (za više informacija pratite naš facebook page). Ne dozvolimo da „izuzeci“ pripadaju manjini i učinimo da ova kategorija bude izuzetna samo po svom visokom i pozitivnom kvalitetu djelovanja, a ne po svom niskom kvantitetu.

Budi i ti “izuzetan” i pridruži nam se!